Razgovarali smo sa profesorkom Ekonomske škole Draganom Milošević o školi, đacima, profesorima nekad i sad, kao izazovima razrednog starešinstva.
Gledajući sistem obrazovanja u toku Vašeg školovanja i sada šta se sve promenilo i koji sistem obrazovanja je bolji i zašto?
Svaka generacija pretrpi neku promenu. U vreme kada sam ja išla u školu potpuno je bilo drugačije nego sada. Gradivo je bilo mnogo prilagođenije uzrastu dece, a sada je to potpuno drugačije. U osnovnoj školi se dosta se toga uči, a da nije prilagođeno njihovom uzrastu. Mnogo toga, šta uče, ne razumeju. U srednjoj školi, već si usmeren na ono što voliš i, opet, ima dosta razlike. Kada sam ja završavala srednju školu bilo je dosta teorije, a sada ima smerova, koji imaju prakse, čak, i više nego teorije. U tom smislu mislim da je dobro to što imaju je više nego pre i ta mešavina teorije i prakse je veća, nego kada sam ja išla u školu. Tada je bilo dosta teorije i vrlo malo prakse.
Recite nam nešto o Vašem radnom iskustvu?
Moje radno iskustvo nije dugo, ali na osnovu njega mislim da je aktivna nastava dosta dobra. Ti kao nastavnik dobijaš povratnu informaciju, od dece. Ona su slobodna i možeš slobodno da proceniš koliko su savladala nešto i šta im nije jasno. Oni aktivno učestvuju u procesu svog sopstvenog učenja. Nisu samo pasivni posmatrači i nisu samo pasivno išli u školi. Vremenom se, na taj način, to moje iskustvo bogatilo. Svaki put, trudim se, da budem otvorena za nove pristupe učenju i predavanju.
Po Vama, da li je lako biti profesor u današnje vreme i da li je lako raditi sa decom (tinejdžerima)?
Posao profesora, nikada, nije bio težak. U današnje vreme, ma koliko mi mislili da je različit nego nekad, ja mislim da nije. Sama uloga profesora se, nikada, nije promenila. To je, vrlo, odgovorna uloga i nikada se neće promeniti. Samo, menja se sistem školstva i, sam, odnos dece prema školi. Na osnovu toga bi mogli da kažemo da je, u današnje vreme, teško raditi u školi. Međutim, ništa se nije promenilo po pitanju uloge profesora. Najzanimljiviji je rad sa tinejdžerima, baš, zato što su oni u tom periodu kada uče o sebi, kada uče šta im se sviđa, šta im se ne sviđa, kada pokušavaju da stvaraju svoja, sopstvena, mišljenja i stavove. Ja sam, i tu, aktivan učesnik, kao nastavnik. Velika mi je čast da učestvujem u tom procesu.
Što se tiče razrednog starešinstva, kakva je razlika u tome jeste li razredni starešina ili ,,običan“ profesor i da li je teško biti razredni starešina u današnje vreme?
Da li je teško, ne znam, ali znam da je više odgovoran razredni starešina i to: kada je u pitanju zašto deca ne uče, kakve probleme imaju van škole, koja bi mogla da utiču na njihovo učenje. Sama uloga razrednog starešine je dosta odgovornija, od predmetnog nastavnika. Još jedna, dodatna, odgovornost je da posmatra decu, iz perspektive, izvan škole i kako ta dešavanja utiču na učenikov rad u školi.
Nenad Radibratović