Razgovarali smo sa profesorkom Ekonomske škole Ljiljanom Maksimović Rubežanović o školi, đacima, profesorima nekad i sad, kao izazovima razrednog starešinstva.
Po čemu se razlikuje današnje srednjoškolsko obrazovanje i obrazovanje kada ste Vi išli u školu?
Moglo bi se reći da, nekih značajnih razlika nema, s tim što je u vreme kada sam ja išla u školu, uglavnom, sve se zasnivalo na klasičnoj nastavi. To znači da su profesori uglavnom bili predavači, a učenici su manje bili uključeni u realizaciju časa i sve se svodilo na reprodukciju gradiva dok se danas, u tom smislu, nastava znatno modernizovala, primenjuje se aktivna nastava koja ima bolje efekte na stručne kompentencije učenika, odnosno, učenici su uključeni u realizaciju časa i da, na praktičan način, mogu da primene, teorijski stečena, znanja i mislim da su to osnovne razlike. Što se tiče drugih osnovnih razlika nema, čas je uvek trajao 45 minuta, odmor uvek pola sata, đaci su uvek bili đaci, kao i sada.To su, osnovne, bitne razlike koje treba da se naglase, po meni.
Gledajući sistem obrazovanja u toku Vašeg školovanja i sada koji sistem obrazovanja je bolji?
Mislim, da je osnovna razlika u načinu izvođenja nastave. U vreme kada sam ja išla u školu postojao je drugačiji odnos između nastavnika i učenika, odnosno, postojala je neka drugačija povezanost. Tada je postojao odnos ,,strahopoštovanja“ zasnovan na nekom autoritetu straha. Danas, mislim, da postoji nekakav drugačiji odnos, odnos koji se zasniva na autoritetu poštovanja. Učenici su mnogo slobodniji u komunikaciji sa profesorima. Ja mislim da je to prednost ovog sistema obrazovanja, jer imaju mogućnost da postave sva pitanja, koja ih interesuju, i da na ta pitanja dobiju odgovore. Podstiče se njihova radoznalost, kreativnost. To bi bile neke od promena i mislim da je to bolje. U ,,onom“ vremenu je bila manja mogućnost učenika da se bave, nekim, drugim stvarima. Danas je taj internet, računari i dr. odvlače pažnju od učenja. Do informacija se dolazi suviše brzo. Niko nema potrebu da nešto čita i saznaje, nego, jednostavno pritiskom na taster računara dobije neku informaciju ili poluinformaciju, koja se usvoji za tačna. Ne trudi se da se to neko znanje proširi. “Što bi nešto pamtili“, kad može da se nađe na Google-u i mislim da se, ti, neki misaoni procesi usporavaju i da ljudi postaju sve manje i manje kreativni. Mislim da je to osnovni nedostatak ovog danjašnjeg sistema obrazovanja.
Po Vama da li je lako biti profesor u današnje vreme i da li je lako raditi sa decom (tinejdžerima)?
U danjašnje vreme nije lako biti ni profesor, a ni dete. To su neka vremena u kojima se ništa ne može predvideti ni planirati, vremena u kojima se sve dešava mimo naše volje, ali ja mislim da je biti profesor, lepo. To, je moje lično mišljenje. Zato što dobijate masu pozitivne energije. Radi se sa mladima koji imaju entuzijazma, još uvek nisu iskvareni, još uvek su dobri ljudi. Mislim da je to čar ovog posla. Nema nikakvih negativnih uticaja, nego, uglavnom, neki mladi ljudi koji su željni znanja sa nekim svojim manama i vrlinama, ali su u duši neiskvareni i još uvek su, pogodni, za saradnju. Mislim da je to lepota ovog posla. Teško je danas biti i lekar, danas je teško biti i rudar, danas je teško biti i trgovac. Mislim, da je danas profesor biti, lepo.
Što se tiče razrednog starešinstva, kakva je razlika u tome jeste li razredni starešina ili ,,običan“ profesor i da li je teško biti profesor u današnje vreme?
Ja, uvek, kad dobijem razredno starešinstvo razmišljam o tome, da ispred sebe imam, u sadašnjem slučaju 26 učenika, koji su mi svi podjednako važni, koje ja doživljavam kao svoju odgovornost. Različito se to tumači i doživljava sa strane drugih kolega. Ja, sad samo mogu da iznesem svoje mišljenje i svoje stavove.
Da li je teško?
Teško je, u tom smislu, što ne možete da napravite granicu između posla i emocija i ne smete da dozvolite da emocije, u ovom slučaju, preovladaju. Morate da postavite granicu, a ja tu granicu teško postavljam. Kod mene su te emocije u prvom planu, a to nekad može da izgleda čudno nekim drugim ljudima. Ja se, uglavnom, trudim da sva svoja pozitivna iskustva prenesem na odeljenje, kome sam razredna. Biti ,,običan“ profesor je, po meni, manja odgovornost. Nemati razredno starešinstvo je manja odgovornost, jer može da se postavi granica, distanca učenik-profesor. Kod razrednog starešinstva vi se dodatno dajete, trošite. Mislim, da to može nekad da bude iscrpljujuće. Mislim, da je biti odeljenski starešina jako lepo, jer stičete, novih, 26 prijatelja u budućnosti, koji će vam prenositi neka svoja iskustva i koji će vas pamtiti kao deo svoje mladosti, pozitivno ili negativno, ali ostaćete zabeleženi u nekim sećanjima. Mislim, da je razredno starešinstvo, lepa stvar.
Nenad Radibratović