Onda kada dođosmo na ovaj svet,
pustismo prvi plačljiv glas,
zajedničko bi neukost svih nas.
Kroz život naš lebdeće,
znanje i veo neukosti,
u srce doći će i zima i proleće.
Srešćemo najiskrenije srce,
i zlo u duši najveće,
ukrštaće se putevi i tuge i sreće.
U borbi protiv neukosti i zlobe,
sigurno je da će znanje trijumf da nosi,
najslađi je tron do koga dođemo
trnovitim putem bosi.
Sigurno da nećemo pogrešiti,
ako znanju damo ruku,
veruj, ako se dozvoliš učiti,
pobedićeš svaku muku.
Učimo se na primeru Dositeja,
čoveka koji se zalagao za obrazovanje,
onaj koji shvati koliko je blago znanje.
I on je kao svi neuk rođen,
pobedi sa željom da krene putem pravim,
putujući steče znanje,
prenese ga onima sa obrazvovanjem malim.
Čovek koji shvati važnost znanja,
htede ga podariti kome god treba,
stade na put neukosti,
proslavi mudrost ispod plavog neba.
Dositej se i pre jednog veka
za školstvo borio,
knjige širio i najveća vrata znanja otvorio.
Verujem, da živi u današnje vreme,
znanju bi dao vrednost najveću,
svojim prosvetljenjem pokazao bi nam sreću.
Da, u školama je prosvetiteljstvo,
prisutno i dostupno nama.
Razmislimo kolika je sreća uz nas,
kada nam se ruka znanja pruža sama.
Mogućnost današnjeg obrazovanja
neko je za nas mučno stekao,
u borbi za našu budućnost,
nekome je život protekao.
Shvatimo značaj naših učenih ljudi,
okrenimo se knjigama,
veruj, ako imaš znanje i stav,
kraj je svim brigama.
Ne beži od knjiga ako ne znaš da čitaš,
ne beži od pisma ako ne znaš da pišeš,
jedino ako si neznanja svestan možeš da ga obrišeš.
Svojim radom i trudom život gradimo,
u našoj budućnosti cveta
ono što sada sadimo.
Setimo se Dositejevih reči,
„Neuki bi i Sunce ugasili“.
shvatimo, naše znanje je sunce koje nas greje,
samo prosvetljeno srce najlepše se smeje.
Ne ponavljajmo greške,
sa izgovorom svi su tako činili.
Istorija služi da bi iz nje učili.
Znanju pruži ruku,
neukosti se ne predaj,
iduć’ uči kroz vekove gledaj.
Anka Miličić