Scena: Nekakva poljana, sa improvizovanom binom i nekoliko stolica
Čovek koji najavljuje:
Dobro jutro, okupili smo se ovde, na nekakcoj poljani, da pružimio podršku kandidatu Nenadić Milošu, koji se nalazi na turneji, proputovanju i koji nam je učinio izuzetnu čast da jedna od njegovi stanica (kraćih zadržavanja) bude naš grad.
(Kratak aplauz posle koga se na binu penje on, kandidat (Nenadić Miloš))
Kandidat (Nenadić Miloš):
Dragi moji, dobro jutro. Eto, stigao sam i u vaš grad s namerom da što bolje sprovedemo i ovu kampanju. Pre svega, želim da istaknem da ste vi moji sugrađani… Nema veze što nismo iz istog grada, ne! Znači, želim da istaknem da ste i vi moji sugrađani i da sam u vaš, pardon, naš grad došao da bih sa vama podelio tugu zbog situacije u globalu, i radost zbog činjenice da ta situacija odnosno, taj problem, može da napravi.
(Nastaje kratka pauza, koju povremeno prekidaju nečija nakašljavanja)
Kandidat (Nenadić Miloš):
Ma tako je, gospodine, samo vi pijte taj sok, a ja ću vam opet kupiti – reče on, pa odjednom, skoro šapatom izusti : – Piću i ja na tvom grobu, drtino matora! – Onda nastavi (normalnim tonom): – Izložiću vam, objasniću vam šta se radi: završio sam srednju školu, tačnije ekonomsku, nikada nisam učio, a to znači da ne mogu učiti ni sada, mislim ova frka oko prijemnog… To nas dovodi do činjenice da ova zemlja obiluje univerzitetima, fakultetima višim i privatnim školama (fakulteti za trgovinu i menacment ‘’Janjićije i Danica Karić’’) na kojima profesori, dekani, čak i čistači samo čekaju moje znanje izraženo u što krupnijim apoenima. to je prvi stav na osnovu koga tražimo deo vaših para…
(Okupljanje su neobično mirni, opet se čuje nakašljavanje s tim što neke babe preturaju po novšanicima)
Kandidat (Nenadić Miloš):
Mogu i da nastavim? Hvala. Znači, na strani sa tim oko daljeg školovanja. Jeste, u pravu ste vi koji nećete da date priloge za moje studiranje. Znam da sada u sebi razmišljate: ,,Kakva je to država kada ljudi moraju da završe fakultet da ba živeli normalno? Šta je sa zanatima?’’Isto, potpuno isto i mene interesuje. Nižta me ne gledajte! Ja sa ponosim tvrdim da moj otac nijednom nije dao pare nekome od mojih profesora, a to što ih poznaje, šta ljudi su iz iste struke… Evo, opet sam skrenula sa teme. Ne trebameni toliko ta intelektualna satisfakcija, mislim snašao bih se ja nekako, znate tu su TV, knjige, internet, itd… Već, znate, ovaj, kako se vam kažem, glavno je, ima tu i starijih gospođa, a ja sam vaspitan..
Neko iz publike:
Dečko, želiš li ti pare ili ne?
Kandidat (Nenadić Miloš):
Izvinite, izvinite… Hmm… evo, preko mi je potrebnije tlesno zadovoljstvo nego intelektualno. Rekao sam… spade mi kamen sa srca, a pošto vidim da među okupljanjima nema mojih vršnjaka, ne dvadesetogodišnjaka, pa ni tridesetorogodišnjaka, tuga jedna..E, zato bi vaša druga donacija platila moje učlanjenjeu klub sponzora, to sa sobom povlači i neki automobil, onda kožnu jaknu, pa face lifting i solarijum. Vi niste ne svesni koliko sam devojaka samo čeka, ali podvlačom, samo čeka da dođe do nekih para. Pa, ako biste mogli, mislim, ako vam nije frka…
(ženama u publici je vidno neprijatno, asmatičari i dalje kašlju, nekoliko muškaraca prebira po novčanicima)
Neko iz publike (očito neko od mlađih)
Brate… dok smo još mladi…
Kandidat (Nenadić Miloš):
I to nas dovodi do poslednje finalne, krucijalne stavke u mom obraćanju. Ta stavka je i najzannimljivija zato što potire prethodne dve.
(publika, verovatno zbog toga što postoji mogućnost nedavanja novca, budno posmatra njega, kandidata (toliko budno da mi je skoro neprijatno))
Kandidat (Nenadić Miloš):
Biću kratak, najviše zbog toga što je ova opcija pogubna po mene, ali ispoštovali ste me i osećam da vam moram uzvratiti iskrenošću… Mogao sam ja da učim i učio sam, nisu postojale čulne potrebe (barem nisu bile toliko izražene tj. mogao sam da ih potiskujem) , bio sam ispunjen na svaki način… dok je ona bila tu…
Neko iz publike:
A sada više nije?
Kandidat (Nenadić Miloš) odmahuje glavom i gotovo nečujnim glasom:
… verovatno da nije… – nakon čega dugo posmatra u daljinu. – Pa eto, to je otprilike sve.
(okupljeni počinju da aplaudiraju iskreno, srdačno. Aplauz traje nekoliko minuta i kad je konačno zavladala tišina…)
Kandidat (Nenadić Miloš):
Ja sam zatečen ovakvom reakcijom, ne, ganuli ste me vašom reakcijom… Znam da me razumete, to vidim i na vašim divnim licima, hvala, hvala… Nažalost, ja stvarno moram da idem, znate kako je obaveze oko kampanje (para nikad dosta), divni ste… stvarno… Doviđenja, prijatno.
(Aplauz ponovo počinje, dok on, kandidat, silazi sa improvizovane bine i napušta poljanu)
Čovek koji najavljuje:
Vaše donacije možete predati kod stare crkve, tamo gde se okupljaju sekte i narkomani (uveče narkomani, noću sekte), ne brinite – sada je jutro, nema nikoga. Priloge primamo do sedamnaest časova. Doviđenja.
(Ljudi polako napuštaju nekakvu poljanu i odlaze svojim kućama).
Miloš Nenadić