Leva noga u snu,
desna po stvarnosti hodi,
i uvek čvrsto na tlu,
a leva šeta po vodi.
Ne remeti tok, nema kruga,
oko nje, znaka da korača,
slobodno luta, ničiji sluga,
sad stoji na oštrici mača.
Desna se lomi po prašini, posrće i u blato pada,
umire sama u tišini,
a leva, leva nikad.
Ona me vodi, ona me nosi,
dok sam desnom u grobu,
i kad me smrt pokosi,
oslanjaću se na levu nogu.
I plesaću po moru, pevati vatri,
leteti nebom, na tlo nikada,
samo će san od mene da se pamti,
sve ostalo zaborav savlada.
Redakcija