Zagledan u senku krivoga krova
Dečak je duboko prešao vreme
Kapljiva kiša tad ga je tukla
Bilo je kasno za savet bake
Zbog vetra hladnog koji sad
Briše
I maše plavog slomljenog
Stakla.
Slomljeno drvo bledo sad tinja
U vatri groma koja ga spali
Kraj vatre leži zanemelo čedo
Dok vreme kori uboge žice
S’ teretom zlobe koja se svali
Nek prođu doba žrtava zvuka
I vatre groma što poraz jača,
Ako i bude poraza novih
Što će da slede odmah za nama
Sa punim srcem ljubavi molim
Nek’ bude manje dečijeg plača.
Tomonjić Ivan